Vijesti

IZ UGLA PACIJENTKINJE: Bolnica u Risnu „živi“ sa svojim pacijentima

Suzana Jovićević ime je žene koja bi trebalo da se zove hrabrost. Ova Podgoričanka doživjela je da se dva puta bori sa kancerom. Njenim, kancerom dojke, i suprugovim. Nije jedina u Crnoj Gori. U našoj državi godišnje od te bolesti oboli više od 300 žena. Suzana je i majka koja je u svoj toj borbi ostala bez djeteta, sina koji je 2013. stradao u sabraćajnoj nesreći. Zbog toga, ili uprkos tome, ona je izuzetno senzibilna žena, koja uporno istrajava na svom putu ka ozdravljenju, ali nijednog trenutka ne zaboravlja ni one koji su sa njom u tome –medicinsko osoblje JZU Specijalne bolnice za ortopediju, neurologiju i neurohirurgiju „Vaso Ćuković“ u Risnu.

-Upravo boraveći u ovoj ustanovi već dugi niz godina, hodajući hodnicima vremena i prolazeći pored biste Vasa Ćukovića ne mogu a da ne pomislim da nije ništa onako kako izgleda-početak je njenog pisma iz bolnice. Pisma upućenog javnosti, koja, najčešće, nije svjesna kakve se sve životne borbe i drame odigravaju među tim zidovima.


Ova bolnica je zadužbina koju je Vaso Ćuković, nakon svoje smrti 20.12.1933. godine, testamentom ostavio za liječenje siromašnim, bolesnim i starim ljudima.

Bolest ne bira

-Svakome se čini da se bolest događa nekom drugom. E nema nedodirljivih. I ja sam tada, 2009. godine, došla na ispitivanje jer su mi se, u kratkom vremenskom intervalu, oduzele obije noge. Prvo vatreno krštenje sam doživjela ulaskom vizite u sobu. Jedan od ljekara obratio se sa „Ko je ova?“. I prisilio me da hodam. Taj ljekar rekao je da mi nije mjesto tu i da se vratim odakle sam došla. Nijesam učinila ništa da budem nečiji izvor bijesa. Zar smo prisiljeni stajati u ćošak da pojedini ne pobijesne na nas? To je glupost. Ima jedna izreka koja kaže – ,,Pojedinim ljudima se u momentu učini da su najjači, a Bog je svačiji!“. .. Doktorica nije htjela da me vrati. Trajala su ispitivanja. I ja, nakon duge dvije godine, ispadoh pacijent sa dijagnozom kancera dojke. I baš zato što sam ostala živa, želim da stavim tačku na prošlost i neka ovo bude pouka da treba nešto znati o pacijentu, jer je ovo ustanova za liječenje bolesnih. Je bolest ne bira-piše Suzna u svom pismu iz bolnice.

Ljekari uz pacijente i u ličnim tragedijama

Ona se tada izborila sa ovom opakom bolešću i napustila bolnicu. Međutim, 2013. godine se vraća na Odjeljenje ortopedije i fizikalne medicine, gdje je već devet godina njen drugi dom. Tada se suočila sa najvećim bolom koji postoji za jednu majku, gubitkom djeteta. U tom životnom bunilu ljekari, koji su sa njom prolazili kroz prvo liječenje, bili su uz Suzanu i njenu porodicu.

-Dobro je što u ovoj bolnici postoje i ljekari koji poštuju ovu ustanovu. Stekli su svojim trudom zvanje, a dugogodišnjim radom znanje, i priznati su kao takvi i u širem okruženju. Upravo zbog njih takvih sve bude lakše. I osjećate da ovaj ljudski život nešto znači, da niste odbačeni. Uz svu borbu ljekara sudbina je jača, ne pita, odnosi…,. Ali donosi i radost da se mnogi oporave, uče da hodaju, prave ponovo prve korake i idu dalje-piše Suzana.

Dobročinstvo Vasa Ćukovića

Sve je to, piše Suzana, utkano u dušu tog zdanja. To je, dodaje, ustanova koja je iznjedrila mnoge stručnjake i danas prima mlade ljude da uče od najboljih uče i pomažu pacijentima.

-Treba posjedovati humanost, karakter i snagu za sve što se u životu događa. To meni, lično, daje nadu. Volim tu nadu jer mislim da ćemo uprkos svim teškoćama moći nastaviti istim putem-navodi ona.

Prema dostupnoj literaturi, ona piše da su u dnevnom boravku stolice iz 1979. Godine, a pacijenti i osoblje se voze u liftovima marke „Rade Končar“. Ona apeluje da se pomogne u opremanju bolničkih i ljekarskih soba. Kaže da se zimi koriste lavori zbog prokišnjavanja, a fasade nema. Posteljina, pribor za jelo, plakari… samo su dio potrepština ove ustanove gdje ljudi ostaju na duži period i ne znaju kad će izaći.

-Snalazimo se kako znamo i umijemo, a i ljekari i osoblje zajedno sa nama. .. Ovo je sadašnje stanje i treba ovdje uložiti, jer nečije malo nekom znači puno. Ovo je jedan dobar čovjek ostavio za nas bolesne i buduće generacije koje će doći na liječenje-piše Suzana dodajući da su svi oni svjesni da nijesu u hotelu.

-Godine prolaze, mijenjaju se godišnja doba, sa nadom u bolje sjutra, manje bolesnih a više srećnih. ..Ne znamo kad će isteći naše vrijeme na ovom svijetu- završava ona pismo, želeći vjetar u leđa novom rukovodstvu i srećne penzionerske dane „staroj postavi“ medicinskog osoblja.

Ponavlja apel, da skrene pažnju javnosti, da se u toj bolnici odvija velika borba, uz dobre zaposlene i da je treba renovirati i podržatii njen značajan rad.

 

Izvor: mnemagazin.me
©2019 Bolnica Risan. All Rights Reserved. GRAVEX, Bar

Search